Sreda uveče. U sred sedmice. Dosadan dan vrlo. No, k`o i svaki drugi dan, hajd` nekud posle posla na piće, pa hajd` nešto pojesti, ogladni čovek. Tako se denuh do Meka na Zelenjaku. 9 i 15 iliti 21 i 15 min, sedim u bašti i pijem kafu. Nisam nešto bila raspoložena za klopu, jerbo jedoh pre par sati, no Kaća mi svojevremeno napriča o nekoj frape moka kafi kako je gotivna, te odlučih da isprobam.
Prethodna dva dana bejah smorena veoma, no ne dam se. Sedim ja tako, misli lutaju ko zna gde, kad prilazi mali Rom, prosi:
-teto, teto, imaš neki dinar da mi daš?
Ja ga gledam, omalen, crn, bos, u nekakvoj odrpanoj odeći i onako neraspoloženoj i tužnoj, srce mi se pocepa, te ga upitam:
-jesi gladan, kad si jeo poslednji put?
-gladan sam mnogo, ne sećam se, reče mali.
-Hajde sedi ovde sa mnom, sačekaj, idem da ti kupim nešto.
Odem do kase i kupim mu čizburger, koka-kolu i sladoled.
-evo, klopaj.
Gleda mali onaj čiz, okreće, obrće, tapka onaj sir, 5 puta otvara kiflu i zatvara i kaže:
-u jeee ovo kao pljeskavica. Nikad ovo nisam jeo, mora da je ukusno.
-aha, to ti je američka pljeska.
-a šta je to američka?
-pa jesi čuo nekad za Ameriku?
-ne. Gde je to?
-uh, to ti je veoma daleko, preko okeana.
-a jel se može tamo doći busom?
-neeee, moraš avionom, daleko je.
-ja se plašim aviona, mnogo je opasno.
Posle svakog zalogaja, on opet otvara, tapka i sve tako.
-kolko imaš godina?
Pokazuje osam prstima, no ne zna da kaže koliko je to.
-a jel znaš da brojiš?
-aha, evo sad ću, jedan, dva, tri... i izbroja do jedanaest. Ne zna dalje, kaže nije baš pratio u prvom razredu sve.
I tako reč po reč, ispričasmo se nas dvoje, između ostalog ispriča mi da je iz Obrenovca, da ima 4 brata i da je i njegov brat gladan pa bi mu ostavio malo američke pljeske. Ja mu kažem naravno da može, i treba da deli sve sa bratom. I pošto sam bila na pola kafe, zamolim ga da me čeka dok se vratim iz toaleta.
Vraćam se i zateknem Mek dečka koji čisti stolove u bašti kako nešto priča sa njim. A ja nervozna kao pas, mislim se prijatelju sad ćeš da mi platiš, legao si mi k`o kec na jedanes`.
Pitam ga ja:
-izvinite, jel nešto nije u redu?
-pa znate on sedi tu i jede.
-pa šta? Ja sam ga zvala, zar ne vidite da smo nas dvoje na večeri, jel imamo neki problem?
Ja ga naduvam najstrašnije. On me gleda belo i pita se koji je vrag ovoj, al` šta će, pogleda me i kaže:
-izvinite gospođo.
Ja povisim ton:
-gospođice, gospodine.
On samo slegnu ramenima i ode. Vratim se kod mog druga Stefana, osmogodišnjeg, malog, gladnog, bosonogog Roma, iz Obrenovca. Sedeli smo još malo, pričali o životu, on meni o svom, ja njemu o svom, izjadali se i lepo rastali.
Nekako mi bilo lepo, nahranila sam jedno gladno dete, koje kao i svi mi, nije biralo gde će se roditi, koje boje kože, u kom gradu, roditelje i narod kome će pripadati.. Bio je gladan, bez cvonjka. Beše to jedna zaista lepa večera.
петак, 24. јун 2011.
среда, 25. мај 2011.
Druže TITO više ti se ne kunemo
Polagala sam tu zakletvu i bila sam pionir. Mada, kao unuka Srbina iz centralne Bosne koji se borio na strani kralja u Drugom svetskom ratu, komunisti mi nikad nisu bili bliski. Po ideologiji. A ni po razmišljanjima. No, danas je Dan mladosti. Sećam da smo svakog 25.maja imali priredbu u školi. Kao najbolji đak, recitovala sam na istoj, a neretko i vodila događaj. Deda bi vazda pljuvao čoveka, dan, događaj ali i priredbu i mene.
Sad kad su prošle godine, dede više nema, ali shvatam koliko je bio u pravu. Ceo taj poredak je bio smejurija i čista dekadencija. A ja ne mogu a da se ne zapitam kako je moguće da mašinbravar iz hrvatskog Zagorja besprekorno svira klavir, govori nekoliko svetskih jezika, ima manire dostojne jednog aristokrate? Ko je zaista bio Josip Broz Tito?
Zvanična biografija kaže da je Josip Broz rođen u Kumrovcu na Sutli 7. Maja 1892. godine kao sedmo od petnaestoro dece roditelja Franceka i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali „nesporazum“ oko tog biografskog podatka, s obzirom na to da se Titov rođendan slavi 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vreme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zapisao da je rođen 25. maja. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želeo da se taj datum menja kad ga je narod već prihvatio. Josip Broz je mnoge dane detinjstva proveo kod dede Martina preko Sutle, gde je odlično naučio slovenački, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu. Njegovi biografi veruju da je to bio razlog njegovih pogrešaka.
Pitanje Titovog porekla nije mučilo samo ovdašnje novinare i autore, nego i tajne službe pojedinih zemalja. Zahvaljujući mom kolegi Miloradu, saznala sam da su se zapravo cela Evropa i Amerika svojevremeno bavile tim pitanjem. Izveštaji američkih agenata s terena pokazuju ono što smo i sami znali, da je Jugoslavija bila poprište pravog špijunskog rata. S obzirom da je sadržaj dokumenta jako zanimljiv, preneću najinteresantije delove koji su objavljeni u prošlom broju Novog magazina.
Dokument koji je je izradila Nacionalna bezbednosna agencija NSA ( mnogo moćnija od CIA) i koji nosi datum „proleće 1980. godine“, samo nekoliko nedelja pre smrti Josipa Broza Dokument na šest gusto kucanih stranica ima provokativni naziv: „Da li je jugoslovenski predsednik Tito zaista Jugosloven?“.
Zanimljiva su DVA zaključka američkih službi:
Prvo, Tito sigurno nije bio ni Hrvat ni Slovenac, već verovatno Rus ili Poljak. Drugo, ne bi se trebalo dalje baviti njegovim poreklom jer se pokazao kao više nego uspešan državnik– ko god da je zaista Tito bio.
Američka tajna služba NSA do ovih zaključaka došla je na vrlo neobičan način. Nisu tragali za tajnim dokumentima, prepravljenim krštenicama i prijateljima iz detinjstva, već su analizirali Titove govore i jezičke greške koje je pravio. „Srpskohrvatski nije Titov maternji jezik“, zaključak je američkih stručnjaka koji su se bavili i analiziranjem njegovog „stranog akcenta“.
Ali, krenimo redom. Kao baza za istraživanje NSA je uzela Titove govore iz 1977. godine. Analizirane su fonološke i morfološke karakteristike njegovog govora koje ne mogu da budu objašnjene njegovom starošću ili gubitkom funkcija. Uopšteno govoreći, lingvisti imaju stanovište da svaki jezik ima jedinstvenu fonologiju I da postoje određeni glasovi koji se izgovaraju samo u nekom od jezika. U izveštaju se posebna pažnja posvećuje fenomenu palatalizacije, odnosno umekšavanja suglasnika.
„Nekoliko slovenskih jezika ima u sebi odlike palatalizacije – termin koji se koristi da se opiše „omekšavanje“ suglasnika koje postoji u ruskom i poljskom jeziku. Kada se pojedini suglasnik izgovara jezik se nalazi u takvom položaju da proizvodi zvuk sličan mekom „j“. Kada neko ko kao maternji jezik nauči palatalizaciju, odnosno umekšavanje, on ima tendenciju da umekšava određene suglasnike i u „jeziku koji je naučio“, navodi se u izveštaju, gde se potom svi slovenski jezici dele u tri grupe prema stepenu palatalizacije: aktivna palatalizacija (ruski, beloruski, poljski, lužičko-srpski, istočni dijalekti bugarskog), blaga palatalizacija (ukrajinski, češki, slovački i bugarski) bez palatalizacije (srpskohrvatski, slovenački, makedonski)...Kako bi se shvatilo o čemu se govori, u dokumentu se daje jednostavan primer: reč „mani“ (imperativ od manuti) i „manji“.
Neko ko je rođen u Rusiji ili Poljskoj obe reči bi izgovorio na isti način, umekšavajući „n“koje se nalazi ispred „i“. „To je način na koji je Tito govorio srpskohrvatski“, poentiraju američki stručnjaci. U narednih nekoliko paragrafa u dokumentu se detaljno, reč po reč, analiziraju primeri gde je Tito u svojim govorima umekšavao određene suglasnike.
Interesantno je da je Dragoljub Draža Mihailović, gerilski lider iz Drugog svetskog rata, posle susreta sa Titom 19. Septembra 1941. godine, bio ubeđen da je on bio Rus.
Osim fonetskih propusta, Tito je pravio i morfološke greške. Tokom govora koji su analizirani, pogrešno je izgovorio sledeće reči:
„Sa domaćinama“ umesto „sa domaćinima“;
„Između dvije zemalja“ umesto „ između dvije zemlje“;
„U razgovorim“ umesto „u razgovorima“;
„Došlo su do izražaja podudarna gledišta“ umesto “došla su do izražaja podudarna gledišta“;
„Mogućno“ umesto „moguće“;
„Nebezbednost“ umesto „bezbednost.
Ali onda dolazi pitanje: Ko je bio TITO?
Sudeći prema zvaničnoj biografiji Josip Broz (Tito je njegovo partijsko ime) rođen je u Kumrovcu, u blizini Zagreba, 25. maja 1892. godine. Završio je za bravara i radio kao metalski radnik u Zagrebu, Sloveniji, Čehoslovačkoj, Austriji i Nemačkoj. Tokom Prvog svetskog rata borio se na strani Austrougarske vojske na Karpatima, gde je ranjen, a potom i uhapšen od strane ruske vojske u proleće 1915. godine. Dve godine kasnije revolucionari su ga oslobodili iz zatvora i on se pridružio Crvenoj armiji.
U Jugoslaviju se vratio 1920. godine i odmah se priključio Komunističkoj partiji. Nastavio je da radi kao metalski radnik, ali je zbog revolucionarnih aktivnosti često dolazio u sukob s vlastima i nekoliko puta je hapšen. Godine 1928. osuđen je na petogodišnju kaznu zatvora koju je odležao u Mariboru I Lepoglavi. Godine 1934, nedugo pošto je oslobođen, Broz je krenuo sa ilegalnim radom i tada je počeo da koristi pseudonim Tito. Postao je veoma aktivan u Komunističkoj partiji i 1935. godine prisustvovao je Sedmom kongresu Kominterne kao član jugoslovenske delegacije. Ilegalno se vratio u Jugoslaviju 1936, a već 1937. postavljen je za generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Pod njegovim vođstvom Komunistička partija se konsolidovala, što im je omogućilo da vode otpor protiv okupacionih snaga tokom Drugog svetskog rata. Četvrtog jula 1941. godine doneta je odluka da se krene sa oružanim ustankom. Tito je vodio ustanak i 29. novembra 1943. Godine uzabran je za predsednika Nacionalnog komiteta za oslobađanje Jugoslavije i za maršala Jugoslavije. Posle rata Tito je nastavio da vodi zemlju kao predsednik Jugoslavije.
Imajući na umu sve ovo, logično je zaključiti da je neki ne-Jugosloven, verovatno Rus ili Poljak, preuzeo Titov identitet. Ta akcija izvedena je pre Drugog svetskog rata, zato što je već 1941. godine Mihailović primetio Titov čudan izgovor. Najverovatnije je do promene identiteta došlo kasnih tridesetih, kada je Tito još uvek bio relativno nepoznat. Iako sadašnji Tito nije originalni jednostavna činjenica da Tito nije pravi Josip Broz rođen 1892. godine mogla bi imati neki značaj. Pre svega, Tito je možda mnogo mlađi nego što mislimo. Drugo, i verovatno još važnije, Titovim ne-jugoslovenskim poreklom može se objasniti njegova neutralnost i uspeh u odnosima sa različitim etničkim grupama u Jugoslaviji“. Američki izveštaj iz 1980. godine završava se proročkom rečenicom čije rezultate već znamo: „Ostaje nam da vidimo da li će oni koji će ga naslediti biti isto tako uspešni“.
Ja im sve verujem. Vazda sam se ložila na te tajne afere, špijunske poduhvate i zavere svetskih razmera.
*deo teksta je prenet iz Novog magazina, autora Milorada Ivanovića, a poverljiva dokumenta su dobijena na osnovu našeg zahteva o dostupnosti informacija
Sad kad su prošle godine, dede više nema, ali shvatam koliko je bio u pravu. Ceo taj poredak je bio smejurija i čista dekadencija. A ja ne mogu a da se ne zapitam kako je moguće da mašinbravar iz hrvatskog Zagorja besprekorno svira klavir, govori nekoliko svetskih jezika, ima manire dostojne jednog aristokrate? Ko je zaista bio Josip Broz Tito?
Zvanična biografija kaže da je Josip Broz rođen u Kumrovcu na Sutli 7. Maja 1892. godine kao sedmo od petnaestoro dece roditelja Franceka i Marije Broz, rođene Javeršek. Mali „nesporazum“ oko tog biografskog podatka, s obzirom na to da se Titov rođendan slavi 25. maja, objasnili su njegovi biografi činjenicom da je Josip Broz za vreme svoga dugogodišnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se služi lažnim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojničkom dokumentu austro-ugarske vojske zapisao da je rođen 25. maja. Rođendan je ostao, pa ni sam Tito nije želeo da se taj datum menja kad ga je narod već prihvatio. Josip Broz je mnoge dane detinjstva proveo kod dede Martina preko Sutle, gde je odlično naučio slovenački, zbog čega je imao poteškoća kada je pošao u hrvatsku osnovnu školu. Njegovi biografi veruju da je to bio razlog njegovih pogrešaka.
Pitanje Titovog porekla nije mučilo samo ovdašnje novinare i autore, nego i tajne službe pojedinih zemalja. Zahvaljujući mom kolegi Miloradu, saznala sam da su se zapravo cela Evropa i Amerika svojevremeno bavile tim pitanjem. Izveštaji američkih agenata s terena pokazuju ono što smo i sami znali, da je Jugoslavija bila poprište pravog špijunskog rata. S obzirom da je sadržaj dokumenta jako zanimljiv, preneću najinteresantije delove koji su objavljeni u prošlom broju Novog magazina.
Dokument koji je je izradila Nacionalna bezbednosna agencija NSA ( mnogo moćnija od CIA) i koji nosi datum „proleće 1980. godine“, samo nekoliko nedelja pre smrti Josipa Broza Dokument na šest gusto kucanih stranica ima provokativni naziv: „Da li je jugoslovenski predsednik Tito zaista Jugosloven?“.
Zanimljiva su DVA zaključka američkih službi:
Prvo, Tito sigurno nije bio ni Hrvat ni Slovenac, već verovatno Rus ili Poljak. Drugo, ne bi se trebalo dalje baviti njegovim poreklom jer se pokazao kao više nego uspešan državnik– ko god da je zaista Tito bio.
Američka tajna služba NSA do ovih zaključaka došla je na vrlo neobičan način. Nisu tragali za tajnim dokumentima, prepravljenim krštenicama i prijateljima iz detinjstva, već su analizirali Titove govore i jezičke greške koje je pravio. „Srpskohrvatski nije Titov maternji jezik“, zaključak je američkih stručnjaka koji su se bavili i analiziranjem njegovog „stranog akcenta“.
Ali, krenimo redom. Kao baza za istraživanje NSA je uzela Titove govore iz 1977. godine. Analizirane su fonološke i morfološke karakteristike njegovog govora koje ne mogu da budu objašnjene njegovom starošću ili gubitkom funkcija. Uopšteno govoreći, lingvisti imaju stanovište da svaki jezik ima jedinstvenu fonologiju I da postoje određeni glasovi koji se izgovaraju samo u nekom od jezika. U izveštaju se posebna pažnja posvećuje fenomenu palatalizacije, odnosno umekšavanja suglasnika.
„Nekoliko slovenskih jezika ima u sebi odlike palatalizacije – termin koji se koristi da se opiše „omekšavanje“ suglasnika koje postoji u ruskom i poljskom jeziku. Kada se pojedini suglasnik izgovara jezik se nalazi u takvom položaju da proizvodi zvuk sličan mekom „j“. Kada neko ko kao maternji jezik nauči palatalizaciju, odnosno umekšavanje, on ima tendenciju da umekšava određene suglasnike i u „jeziku koji je naučio“, navodi se u izveštaju, gde se potom svi slovenski jezici dele u tri grupe prema stepenu palatalizacije: aktivna palatalizacija (ruski, beloruski, poljski, lužičko-srpski, istočni dijalekti bugarskog), blaga palatalizacija (ukrajinski, češki, slovački i bugarski) bez palatalizacije (srpskohrvatski, slovenački, makedonski)...Kako bi se shvatilo o čemu se govori, u dokumentu se daje jednostavan primer: reč „mani“ (imperativ od manuti) i „manji“.
Neko ko je rođen u Rusiji ili Poljskoj obe reči bi izgovorio na isti način, umekšavajući „n“koje se nalazi ispred „i“. „To je način na koji je Tito govorio srpskohrvatski“, poentiraju američki stručnjaci. U narednih nekoliko paragrafa u dokumentu se detaljno, reč po reč, analiziraju primeri gde je Tito u svojim govorima umekšavao određene suglasnike.
Interesantno je da je Dragoljub Draža Mihailović, gerilski lider iz Drugog svetskog rata, posle susreta sa Titom 19. Septembra 1941. godine, bio ubeđen da je on bio Rus.
Osim fonetskih propusta, Tito je pravio i morfološke greške. Tokom govora koji su analizirani, pogrešno je izgovorio sledeće reči:
„Sa domaćinama“ umesto „sa domaćinima“;
„Između dvije zemalja“ umesto „ između dvije zemlje“;
„U razgovorim“ umesto „u razgovorima“;
„Došlo su do izražaja podudarna gledišta“ umesto “došla su do izražaja podudarna gledišta“;
„Mogućno“ umesto „moguće“;
„Nebezbednost“ umesto „bezbednost.
Ali onda dolazi pitanje: Ko je bio TITO?
Sudeći prema zvaničnoj biografiji Josip Broz (Tito je njegovo partijsko ime) rođen je u Kumrovcu, u blizini Zagreba, 25. maja 1892. godine. Završio je za bravara i radio kao metalski radnik u Zagrebu, Sloveniji, Čehoslovačkoj, Austriji i Nemačkoj. Tokom Prvog svetskog rata borio se na strani Austrougarske vojske na Karpatima, gde je ranjen, a potom i uhapšen od strane ruske vojske u proleće 1915. godine. Dve godine kasnije revolucionari su ga oslobodili iz zatvora i on se pridružio Crvenoj armiji.
U Jugoslaviju se vratio 1920. godine i odmah se priključio Komunističkoj partiji. Nastavio je da radi kao metalski radnik, ali je zbog revolucionarnih aktivnosti često dolazio u sukob s vlastima i nekoliko puta je hapšen. Godine 1928. osuđen je na petogodišnju kaznu zatvora koju je odležao u Mariboru I Lepoglavi. Godine 1934, nedugo pošto je oslobođen, Broz je krenuo sa ilegalnim radom i tada je počeo da koristi pseudonim Tito. Postao je veoma aktivan u Komunističkoj partiji i 1935. godine prisustvovao je Sedmom kongresu Kominterne kao član jugoslovenske delegacije. Ilegalno se vratio u Jugoslaviju 1936, a već 1937. postavljen je za generalnog sekretara Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Pod njegovim vođstvom Komunistička partija se konsolidovala, što im je omogućilo da vode otpor protiv okupacionih snaga tokom Drugog svetskog rata. Četvrtog jula 1941. godine doneta je odluka da se krene sa oružanim ustankom. Tito je vodio ustanak i 29. novembra 1943. Godine uzabran je za predsednika Nacionalnog komiteta za oslobađanje Jugoslavije i za maršala Jugoslavije. Posle rata Tito je nastavio da vodi zemlju kao predsednik Jugoslavije.
Imajući na umu sve ovo, logično je zaključiti da je neki ne-Jugosloven, verovatno Rus ili Poljak, preuzeo Titov identitet. Ta akcija izvedena je pre Drugog svetskog rata, zato što je već 1941. godine Mihailović primetio Titov čudan izgovor. Najverovatnije je do promene identiteta došlo kasnih tridesetih, kada je Tito još uvek bio relativno nepoznat. Iako sadašnji Tito nije originalni jednostavna činjenica da Tito nije pravi Josip Broz rođen 1892. godine mogla bi imati neki značaj. Pre svega, Tito je možda mnogo mlađi nego što mislimo. Drugo, i verovatno još važnije, Titovim ne-jugoslovenskim poreklom može se objasniti njegova neutralnost i uspeh u odnosima sa različitim etničkim grupama u Jugoslaviji“. Američki izveštaj iz 1980. godine završava se proročkom rečenicom čije rezultate već znamo: „Ostaje nam da vidimo da li će oni koji će ga naslediti biti isto tako uspešni“.
Ja im sve verujem. Vazda sam se ložila na te tajne afere, špijunske poduhvate i zavere svetskih razmera.
*deo teksta je prenet iz Novog magazina, autora Milorada Ivanovića, a poverljiva dokumenta su dobijena na osnovu našeg zahteva o dostupnosti informacija
недеља, 15. мај 2011.
Narodnjaci, nekad i sad
Čega sve možeš da se naslušaš dok se vozis taksijem, majko rođena. Gore nego u gradskom prevozu. Jednom sam u sedamnaestici u pola 10 ujutru slušala neki teški narodnjak. Ali u taksiju pre neki dan, želje, čestitke i pozdravi, slušam i pitam se sa kog Marsa su pali ti ljudi. Ni ovi što naručuju, ni ovi što puštaju a tek ovi koji voze. O tim koji su ih pisali da ne govorim.
Prva pesma koju sam zakačila je bila neka u kojoj su se spominjale farmerice, pa sam tražila na netu tekst te nađoh da je u pitanju Selma B. :
Daj, ne foliraj, daj, ne miniraj
atmosferu, partybreakeru
popij koju kap i opusti se
pa kraj mene lijepo smjesti se
Kao dezert dolazim ti ja
da te sladim sve do jutra
Tvoje mi farmerice sapcu, moje milo
da ti ovako dobro dugo nije bilo
da ti jako, jako godi to
taj put u nepoznato
I tako dalje, sačuvaj me bože.
Onda je neki tip zavijao i spominjao neko đubre, kad ono mlađani Rokvić, jedva sam našla pesmu:
Jos uvek mi nije dobro kad je vidim ja
Uvija se telo njeno oko drugoga
Uzela mu ruku,pa je stavi na grudi
Djubre malo,bas joj stalo da me izludi...
I tako dalje u nedogled, vožnja od Lekinog brda do Ledina je trajala i trajala. Kakvo vreme i kakvo društvo, takve su nam i pesme. Probala sam da sastavim rečenicu od modernih narodnih (čitaj Grand, Zam, BN) pesama, užasnula sam se: Uzmi me, voli me, brushalteri, gaćice, grudnjaci, famerice, đubrad, razvedi se, baš me briga što si oženjen, vodi me sa sobom, ne pitam kuda, skini me, hoću-neću i tako to...Ovo govori mnogo više o stanju nacije nego li naš jadni BDP. Nema više principa, nema moralnih načela, devojke ne prezaju ni od čega, frajeri su poluludi. Muzika odslikava vreme i način života.
Setim se 80tih, kad se žurkalo uz Igra rokenrol cela Jugoslavija, Dodirni mi kolena, to bih baš volela, Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio, ko je šta već voleo da sluša. Tada se i živelo. Putovalo se. Imalo se, moglo se.
Onda smo 90tih bili u ratu, pod sankcijama, pa svi znamo za turbo-folk generaciju. Te tekstove ne želim ni da ispisujem na svom blogu.
Kad pričamo o narodnjacima, nema više onih lepih tekstova dobrih starih narodnjaka uz koje u kafani polupani sakrijete suzu. Cune Gojković je svojevremeno pevao:
„Ljubav mi srce mori, razum mi željom gori,
za tvojim usnama, za tvojim očima, danima i noćima....“.
Malo njih zna da je taj Cune Gojković sa pesmom „Kafu mi draga ispeci“ učestvovao u Monte Karlu, na Evropskom šampionatu najvećih radio stanica, i pre skoro 30 godina osvojio treće mesto, ostavivši iza sebe tako umetničko radio-fonska dostignuća zemalja sa znatno bogatijom tradicijom kao što su Velika Britanija, Francuska, Španija...
Ako bih sastavila rečenicu od naziva pesama koje su prave izvorne, kafanske, narodne, kako god, to bi glasilo ovako:
Ljubav mi srce mori, Oči jedne žene, Šta će mi život, Mito Bekrijo, Tebi pevam ove noći, Zbog tebe mome ubava, Tiho noći, Emina, Pusti me da nađem srcu lek, Zaplela se kosa devojaka, Zagrli me i oprosti mi, Kad ja pođoh na Membašu, Snijeg pade na behar na voće, Kraj tanana šadrvana, Moj dilbere, Ašto ćemo ljubav kriti...i tako u nedogled, sve čista poezija.
Te pesme pevali su veliki pevači kakvi su Cune, Silvana, Toma, Nada Mamula, Nedžad Salković, Vida Pavlović, u čijim biografijama ćete naći da su obrazovani, kraljevi, genijalci, pobednici festivala, nagrađivani...
Neke od ovih pesama su pisali poznati i manje poznati pisci, pesnici i poete, umetnici i istinski ljubitelji izvorne muzike.
Prelepu pesmu "Emina" je napisao veliki Aleksa Šantić. "Kafu mi draga ispeci" je komponovao Žarko Milanović, pravnik, umetnik, muzičar i nekad šef Narodnog orkestra Radio Beograda. Taj čovek je komponovao muziku za predstave Narodnog pozorišta, ali je učestvovao i u promociji poznatog ansambla „KOLO“.
Toma Zdravković je tek legenda i posebna priča. Kažu da ga je poznata pevačica Silvana Armenulić pronašla na nekoj klupi u Beogradu, bez dinara u džepu. Silvana mu je pomogla da stane na noge, i nastupao je na njenim koncertima i nastupima. Za uzvrat napisao joj je pesmu "Šta će mi život bez tebe dragi" koja je i danas veliki hit.
Tomin veliki prijatelj Kemal Monteno je napisao pesmu o njemu, koju je Toma snimio: “Pesme moje”.
Zaim Imamović, za koga sam sigurna da niko nikad nije čuo je najpoznatiji po svoje tri pesme: ”Gledaj me draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pjehe hodim”. Ovu poslednju je otpevao i Zdravko Čolić, a koja je jedna od njegovih najlepših.
Vranjanku je optevao Staniša Stošić, a čuvenu pesmu koju vole sve Jelene napisao je Dragan Toković, vrsni muzičar i jedan od najpopularnijih autora i interpretatora zabavne muzike u staroj Jugi.
Narodnjaci, nekad i sad. O društvu govore pesme, a o pesmama i njihovom kvalitetu ljudi koji su ih pisali, komponovali i izvodili.
Baj d vej, taksijem sam se vozila do Ledina, gde je moj dragi kolega MIša pravio svadbu, na kojoj su se svirale neke od ovih lepih narodnih pesama, te sam se tako denula pisati o ovome. A materijala na pretek. Odoh slušati neke.
Prva pesma koju sam zakačila je bila neka u kojoj su se spominjale farmerice, pa sam tražila na netu tekst te nađoh da je u pitanju Selma B. :
Daj, ne foliraj, daj, ne miniraj
atmosferu, partybreakeru
popij koju kap i opusti se
pa kraj mene lijepo smjesti se
Kao dezert dolazim ti ja
da te sladim sve do jutra
Tvoje mi farmerice sapcu, moje milo
da ti ovako dobro dugo nije bilo
da ti jako, jako godi to
taj put u nepoznato
I tako dalje, sačuvaj me bože.
Onda je neki tip zavijao i spominjao neko đubre, kad ono mlađani Rokvić, jedva sam našla pesmu:
Jos uvek mi nije dobro kad je vidim ja
Uvija se telo njeno oko drugoga
Uzela mu ruku,pa je stavi na grudi
Djubre malo,bas joj stalo da me izludi...
I tako dalje u nedogled, vožnja od Lekinog brda do Ledina je trajala i trajala. Kakvo vreme i kakvo društvo, takve su nam i pesme. Probala sam da sastavim rečenicu od modernih narodnih (čitaj Grand, Zam, BN) pesama, užasnula sam se: Uzmi me, voli me, brushalteri, gaćice, grudnjaci, famerice, đubrad, razvedi se, baš me briga što si oženjen, vodi me sa sobom, ne pitam kuda, skini me, hoću-neću i tako to...Ovo govori mnogo više o stanju nacije nego li naš jadni BDP. Nema više principa, nema moralnih načela, devojke ne prezaju ni od čega, frajeri su poluludi. Muzika odslikava vreme i način života.
Setim se 80tih, kad se žurkalo uz Igra rokenrol cela Jugoslavija, Dodirni mi kolena, to bih baš volela, Ovaj krug sam smislio, ovaj krug sam stvorio, ko je šta već voleo da sluša. Tada se i živelo. Putovalo se. Imalo se, moglo se.
Onda smo 90tih bili u ratu, pod sankcijama, pa svi znamo za turbo-folk generaciju. Te tekstove ne želim ni da ispisujem na svom blogu.
Kad pričamo o narodnjacima, nema više onih lepih tekstova dobrih starih narodnjaka uz koje u kafani polupani sakrijete suzu. Cune Gojković je svojevremeno pevao:
„Ljubav mi srce mori, razum mi željom gori,
za tvojim usnama, za tvojim očima, danima i noćima....“.
Malo njih zna da je taj Cune Gojković sa pesmom „Kafu mi draga ispeci“ učestvovao u Monte Karlu, na Evropskom šampionatu najvećih radio stanica, i pre skoro 30 godina osvojio treće mesto, ostavivši iza sebe tako umetničko radio-fonska dostignuća zemalja sa znatno bogatijom tradicijom kao što su Velika Britanija, Francuska, Španija...
Ako bih sastavila rečenicu od naziva pesama koje su prave izvorne, kafanske, narodne, kako god, to bi glasilo ovako:
Ljubav mi srce mori, Oči jedne žene, Šta će mi život, Mito Bekrijo, Tebi pevam ove noći, Zbog tebe mome ubava, Tiho noći, Emina, Pusti me da nađem srcu lek, Zaplela se kosa devojaka, Zagrli me i oprosti mi, Kad ja pođoh na Membašu, Snijeg pade na behar na voće, Kraj tanana šadrvana, Moj dilbere, Ašto ćemo ljubav kriti...i tako u nedogled, sve čista poezija.
Te pesme pevali su veliki pevači kakvi su Cune, Silvana, Toma, Nada Mamula, Nedžad Salković, Vida Pavlović, u čijim biografijama ćete naći da su obrazovani, kraljevi, genijalci, pobednici festivala, nagrađivani...
Neke od ovih pesama su pisali poznati i manje poznati pisci, pesnici i poete, umetnici i istinski ljubitelji izvorne muzike.
Prelepu pesmu "Emina" je napisao veliki Aleksa Šantić. "Kafu mi draga ispeci" je komponovao Žarko Milanović, pravnik, umetnik, muzičar i nekad šef Narodnog orkestra Radio Beograda. Taj čovek je komponovao muziku za predstave Narodnog pozorišta, ali je učestvovao i u promociji poznatog ansambla „KOLO“.
Toma Zdravković je tek legenda i posebna priča. Kažu da ga je poznata pevačica Silvana Armenulić pronašla na nekoj klupi u Beogradu, bez dinara u džepu. Silvana mu je pomogla da stane na noge, i nastupao je na njenim koncertima i nastupima. Za uzvrat napisao joj je pesmu "Šta će mi život bez tebe dragi" koja je i danas veliki hit.
Tomin veliki prijatelj Kemal Monteno je napisao pesmu o njemu, koju je Toma snimio: “Pesme moje”.
Zaim Imamović, za koga sam sigurna da niko nikad nije čuo je najpoznatiji po svoje tri pesme: ”Gledaj me draga”, ”Mujo kuje konja po mjesecu” i ”Konja vodim, pjehe hodim”. Ovu poslednju je otpevao i Zdravko Čolić, a koja je jedna od njegovih najlepših.
Vranjanku je optevao Staniša Stošić, a čuvenu pesmu koju vole sve Jelene napisao je Dragan Toković, vrsni muzičar i jedan od najpopularnijih autora i interpretatora zabavne muzike u staroj Jugi.
Narodnjaci, nekad i sad. O društvu govore pesme, a o pesmama i njihovom kvalitetu ljudi koji su ih pisali, komponovali i izvodili.
Baj d vej, taksijem sam se vozila do Ledina, gde je moj dragi kolega MIša pravio svadbu, na kojoj su se svirale neke od ovih lepih narodnih pesama, te sam se tako denula pisati o ovome. A materijala na pretek. Odoh slušati neke.
петак, 15. април 2011.
Oj Srbijo međ` šljivama, part 5: Hogvorts zvani Srbija i Znaš-već-ko
Opet sam videla novi bilbord Vakultetov, i opet iz tramvaja. Opet doživljaj u prevozu: baba sa štakama ulazi, a ja lepo vaspitana ustanem, dok je sirota baba napravila dva koraka, druga je odma` potrčala na moje mesto, pa ajd sad razvađaj babe, šou program.
Elem, bilbord ovaj put sa parolom: Završi vakultet i biraj! A na slici, Pariz, London, Njujork. Praktično su se vratili na prvu poruku koja je digla toliku prašinu u javnosti. Baj d vej- treće prelepljivanje! Onaj ko se iole razume u marketing, da ne pričam o profesionalcima, zna da je prelepljivanje kampanje tri puta u mesec dana, sem ako se radi o tizer kampanji, čista budalaština. Ali ajde de, sad su konačno smislili šta `oće da kažu, neka ih. I nikom ništa. I dalje ne kapiram poruku cele halabuke, nek mi neko objasni, jesam glupa sam. Jer, opet smo na početku priče, nije šija nego vrat.
A boga mi prašine dosta i oko te famozne nagodbe. Te jeste ispravno, te nije trebalo, pa možda žena nije kriva, niko nije kriv dok se ne dokaže, bolje da prizna pa da se nagodimo nego da nas sve opanjka, svašta se priča i piše. Pitanje je tu sad kome, zašto i kako odgovara ili ne odgovara da ta žena ne progovori na sudu, jerbo ko zna šta zna. Očigledno je da tu neko nekog štiti, I da je veoma moćna. Ko neki čarobnjak. Još malo pa nećemo smeti ni imena da spominjemo. Kao onaj moćni premoćni čarobnjak iz Hari Potera: Znaš-već-ko.
Znaš-već-ko se nagodio, Znaš-već-ko se razboleo pa mora malo napolje iz vile velikog brata, Znaš-već-ko mora na mali odmor na rehabilitaciju. Baš ko lik u Hari Poteru, “najmoćniji mračni čarobnjak koji je ikada živeo, “Onaj-čije-se-ime-ne-sme-nikad-izgovoriti", toliko moćan i jak. A ko je Hari Poter u celoj priči do đavola, to ne znam. A ne znam ni ko će biti Veliki brat. Sve u svemu, epilog priče: Znaš-već-ko će strašnu kaznu platiti, vratiće malo para i blejati u svojoj vili za silne novce.
Baš smo vala svi kao u Hogvortsu. Pokušala sam određene stvari uporedim sa stvarima u našoj zemlji, i pravo da vam kažem mnogo toga se poklapa.
Gđa Rouling je Hogvorts zamislila kao školu magije i čarobnjaštva, a boga mi u Srbiji ti treba prava magija da bi opstao i preživeo. Bavimo se čarobnjaštvom, cela nacija. Po vazdan jadni mešamo čarobnu energiju ne bi li preživeli i ne bi li nam bilo bolje. I što je najgore naši roditelji su nas učili kako preživeti, mi ćemo našu decu, i sve tako.
Dalje u kjnizi za Hogvorts R. kaže da je zaštićen mnogim činima. Eto opet paralele, Srbi-nebeski narod, niko nam ništa ne može, ne trebaju nama integracije i EU, sve možemo sami, tako smo najsigurniji i najzaštićeniji. Ubeđeni smo da smo dovoljni sami sebi i volimo da se izolujemo.
U Hogvortsu ne žive Normalci, već mali čarobnjaci. Koliko smo mi (ne)normalni kad sve posmatramo šta se radi u zemlji, a nereagujemo. Osećamo se nemoćni i uvek kad biramo kažemo da biramo između dva zla, pa hajde da glasamo za manje zlo. Pitam se kad ću jednom u životu, sem te 2000te kad sam bila zadivljena likom i delom Zorana Đinđića, reći e to je to, glasam za pravu stvar. Ma definitivno nismo normalni.
Kada bi se neki Normalac našao u blizini Hogvortsa, video bi samo običnu staru ruševinu. Osim toga, odmah bi se setio nečega što je navodno zaboravio, pa bi odjurio odatle. Eto ti opet divne paralele. Pitam se da li bi iko normalan na ovom svetu, a nije Srbin, poželeo da dođe i živi ovde. Sem ovih predstavnika stranih kompanija i raznoraznih institucija, koji, kad dobiju Srbiju, verovatno traže beneficirani radni staž.
Direktorska kula mu dođe ko naša Skupština, valjda. Dambldor je ovde imao dosta srebrnkastih predmeta čija funkcija nije sasvim poznata, od kojih neki izgleda služe za proricanje. Rekla bih da su to one sprave, laptopovi, najnovije čudo tehnike, (jer se ipak prenose sednice pa ne ide da na tevelizor Skupština nije reprezentativna), pomoću kojih nam svaki dan proriču budućnost.
Nekoliko profesora čine da Hogvorts bude prava obrazovna institucija, svaki od njih je specijalizovan za jedan predmet. To su predstavnici poslaničkih grupa ili pak gospoda ministri. Par ljudi vlada ovom jadnom državom, a mi koristimo magiju i preživljavamo, snalazimo se kako znamo i umemo.
Sliterinski dnevni boravak je jedna od tamnica na Hogvortsu. Ja bih rekla da su to u Srbiji razni rijaliti program koji nas truju, farme, dvorovi, veliki bratovi, parovi itd. Tako postajemo zatočenici šunda i kiča kojim nas bombarduju.
Zabranjena šuma je tako nazvana jer je ulazak u nju zabranjen svim učenicima, pošto u njoj žive razna opasna bića. Evropska Unija i Amerika, nema šta. Nikad u paktove sem sa Azerbejdžanom, Turkmenistanom, Francuskom Polinezijom, Bocvanom, Obalom Slonovače i ostalim razvijenim zemljama sa neviđenim standardima i privredom, to nam je ostalo od Titoizma. Strašne i prestrašne su Evropa i Amerika, a ko god je otišao nikad se nije vratio.
Kancelarija Argusa Filča, domara, je arhiva sa dosijeima svih učenika koje je Filč ikad kaznio. Ovo mora biti BIA snajka, ubeđena sam da nas neko posmatra i da se sve o svakome zna. Prisluškuju nas na sve strane.
Soba po potrebi u koju se ulazi kada nekome nešto baš očajnički treba. Nema šta, Crkva. Ili kancelarije vračara.
Astronosmka kula nije ništa drugo do Avalski toranj.
Mislim da je to sve što je uporedivo. Likove ne bih poredila, čak ni sebe ne mogu da pronađem. Sto posto smo Hogvorts. Sve se toliko poklapa, da ću smesta potražiti neke čarobne sastojke u kujni i smućkati sebi neki čarobni napitak. Pa petak je pobogu!!!
Elem, bilbord ovaj put sa parolom: Završi vakultet i biraj! A na slici, Pariz, London, Njujork. Praktično su se vratili na prvu poruku koja je digla toliku prašinu u javnosti. Baj d vej- treće prelepljivanje! Onaj ko se iole razume u marketing, da ne pričam o profesionalcima, zna da je prelepljivanje kampanje tri puta u mesec dana, sem ako se radi o tizer kampanji, čista budalaština. Ali ajde de, sad su konačno smislili šta `oće da kažu, neka ih. I nikom ništa. I dalje ne kapiram poruku cele halabuke, nek mi neko objasni, jesam glupa sam. Jer, opet smo na početku priče, nije šija nego vrat.
A boga mi prašine dosta i oko te famozne nagodbe. Te jeste ispravno, te nije trebalo, pa možda žena nije kriva, niko nije kriv dok se ne dokaže, bolje da prizna pa da se nagodimo nego da nas sve opanjka, svašta se priča i piše. Pitanje je tu sad kome, zašto i kako odgovara ili ne odgovara da ta žena ne progovori na sudu, jerbo ko zna šta zna. Očigledno je da tu neko nekog štiti, I da je veoma moćna. Ko neki čarobnjak. Još malo pa nećemo smeti ni imena da spominjemo. Kao onaj moćni premoćni čarobnjak iz Hari Potera: Znaš-već-ko.
Znaš-već-ko se nagodio, Znaš-već-ko se razboleo pa mora malo napolje iz vile velikog brata, Znaš-već-ko mora na mali odmor na rehabilitaciju. Baš ko lik u Hari Poteru, “najmoćniji mračni čarobnjak koji je ikada živeo, “Onaj-čije-se-ime-ne-sme-nikad-izgovoriti", toliko moćan i jak. A ko je Hari Poter u celoj priči do đavola, to ne znam. A ne znam ni ko će biti Veliki brat. Sve u svemu, epilog priče: Znaš-već-ko će strašnu kaznu platiti, vratiće malo para i blejati u svojoj vili za silne novce.
Baš smo vala svi kao u Hogvortsu. Pokušala sam određene stvari uporedim sa stvarima u našoj zemlji, i pravo da vam kažem mnogo toga se poklapa.
Gđa Rouling je Hogvorts zamislila kao školu magije i čarobnjaštva, a boga mi u Srbiji ti treba prava magija da bi opstao i preživeo. Bavimo se čarobnjaštvom, cela nacija. Po vazdan jadni mešamo čarobnu energiju ne bi li preživeli i ne bi li nam bilo bolje. I što je najgore naši roditelji su nas učili kako preživeti, mi ćemo našu decu, i sve tako.
Dalje u kjnizi za Hogvorts R. kaže da je zaštićen mnogim činima. Eto opet paralele, Srbi-nebeski narod, niko nam ništa ne može, ne trebaju nama integracije i EU, sve možemo sami, tako smo najsigurniji i najzaštićeniji. Ubeđeni smo da smo dovoljni sami sebi i volimo da se izolujemo.
U Hogvortsu ne žive Normalci, već mali čarobnjaci. Koliko smo mi (ne)normalni kad sve posmatramo šta se radi u zemlji, a nereagujemo. Osećamo se nemoćni i uvek kad biramo kažemo da biramo između dva zla, pa hajde da glasamo za manje zlo. Pitam se kad ću jednom u životu, sem te 2000te kad sam bila zadivljena likom i delom Zorana Đinđića, reći e to je to, glasam za pravu stvar. Ma definitivno nismo normalni.
Kada bi se neki Normalac našao u blizini Hogvortsa, video bi samo običnu staru ruševinu. Osim toga, odmah bi se setio nečega što je navodno zaboravio, pa bi odjurio odatle. Eto ti opet divne paralele. Pitam se da li bi iko normalan na ovom svetu, a nije Srbin, poželeo da dođe i živi ovde. Sem ovih predstavnika stranih kompanija i raznoraznih institucija, koji, kad dobiju Srbiju, verovatno traže beneficirani radni staž.
Direktorska kula mu dođe ko naša Skupština, valjda. Dambldor je ovde imao dosta srebrnkastih predmeta čija funkcija nije sasvim poznata, od kojih neki izgleda služe za proricanje. Rekla bih da su to one sprave, laptopovi, najnovije čudo tehnike, (jer se ipak prenose sednice pa ne ide da na tevelizor Skupština nije reprezentativna), pomoću kojih nam svaki dan proriču budućnost.
Nekoliko profesora čine da Hogvorts bude prava obrazovna institucija, svaki od njih je specijalizovan za jedan predmet. To su predstavnici poslaničkih grupa ili pak gospoda ministri. Par ljudi vlada ovom jadnom državom, a mi koristimo magiju i preživljavamo, snalazimo se kako znamo i umemo.
Sliterinski dnevni boravak je jedna od tamnica na Hogvortsu. Ja bih rekla da su to u Srbiji razni rijaliti program koji nas truju, farme, dvorovi, veliki bratovi, parovi itd. Tako postajemo zatočenici šunda i kiča kojim nas bombarduju.
Zabranjena šuma je tako nazvana jer je ulazak u nju zabranjen svim učenicima, pošto u njoj žive razna opasna bića. Evropska Unija i Amerika, nema šta. Nikad u paktove sem sa Azerbejdžanom, Turkmenistanom, Francuskom Polinezijom, Bocvanom, Obalom Slonovače i ostalim razvijenim zemljama sa neviđenim standardima i privredom, to nam je ostalo od Titoizma. Strašne i prestrašne su Evropa i Amerika, a ko god je otišao nikad se nije vratio.
Kancelarija Argusa Filča, domara, je arhiva sa dosijeima svih učenika koje je Filč ikad kaznio. Ovo mora biti BIA snajka, ubeđena sam da nas neko posmatra i da se sve o svakome zna. Prisluškuju nas na sve strane.
Soba po potrebi u koju se ulazi kada nekome nešto baš očajnički treba. Nema šta, Crkva. Ili kancelarije vračara.
Astronosmka kula nije ništa drugo do Avalski toranj.
Mislim da je to sve što je uporedivo. Likove ne bih poredila, čak ni sebe ne mogu da pronađem. Sto posto smo Hogvorts. Sve se toliko poklapa, da ću smesta potražiti neke čarobne sastojke u kujni i smućkati sebi neki čarobni napitak. Pa petak je pobogu!!!
понедељак, 11. април 2011.
Oj Srbijo međ` šljivama pardon, sadnicama
Pobiše se juče. Na mitingu podrške i poruke Japanskom narodu.
Podeliše sadnice iz Japanskih autobusa, avaj razlupaše ih, kakva ironija. Spremili 1001 sadnicu na desetine hiljada ljudi. Stoka smo, to smo oduvek znali. Ali organizatori, ehej, gde je kreativnost. Ko smisli najbolju poruku dobija sadnicu. Aukcija sadnica, prihod ide Japanu. Najbolji i najoriginalniji japanski kostim dobjia sadnicu. Najbolja pesma, ma idi...samo da su hteli da osmisle, a nisu. Narod ko narod. Daj kutija džabe, pobiće se.
Japanci ko Japanci. Sva sreća te su zauzeti svojom mukom i sigurno ne prate ove mitinge podrške po svetu, garantujem da velika većina ne zna ni gde je srbija, i to je sreća. Inače sam sigurna da bi poslali pomoć ugroženim srbima, još koju iljadu sadnica.
A nacionalni javni servis ni reč o tome. Naše pravo da znamo sve se neje ostvarilo. Gde su analitičari, političari, kritičari da iskomentarišu, polemišu, iskritikuju. Jok. Ni reč.
I tako iz dana u dan u zemlji seljaka na brdovitom balkanu.
Neka nova slađa, neki novi dača i nata i žeks i joca, da zamažu oči a u javnosti o stvarnim problemima svi ćute. Internetom kruže komentari, ljudi polemišu, internet prosvjednici se ne mogu čudom načuditi, no na tevelizoru tek poneki koment.
Gde su sad sve te silne emisije, utisci, upitnici, da možda ne, infotopovi, dnevnici i vesti da malo kažu šta o tome misle svi ti učenjaci i pametnjakovići koji odlučuju o nama i našoj sudbini. Ama jok. Zauzeti ljudi pripremama za nove izbore. Nezaposlenost iz dana u dan raste, kažu dostigli smo 20%.
Nakon svega možda je taj vakultet i bio u pravu. Šta ćemo ovde, ali kud otići. Gde god odeš ti si građanin drugog reda. Džabe tolke godine učili i mučili, da bi završili na nekoj građevini zidajući, ili po kavanama i kavićima služći tuđe ljude. Ostajte ovde, sunce tuđeg neba vas ogrijati neće ko što ovo grije, no majku mu prži li prži, izgorešmo.
Koliko je onaj Boža u Nožu bio u pravu: niko nije ono što jeste, i svi su ono što nisu.
Oj srbijo međ` trešnjama međ sadnicama
Oj srbijo međ` sirotim nadnicama
Skupio se i rod i pomoz bog
Da dođe do autobusa tog.
Ali avaj srbijo taka li si kaka si
Nikad nešto dobro da poručiš
A umeš tuđe nesreće da proučiš
No svoje ni svesna nisi,
ne znaš ništa dobro da poručiš.
Jadna zemljo međ` jadnim ljudima
Ne prestaješ sa svojim čudima
Da zapanjuješ narod svakoliki
Da razočaravaš i teraš mladež ovoliki.
*neke reči su namerno pisane malim slovom, a sve što počinje na J naravno velikim slovom.
Pesmu napisla lično.
Podeliše sadnice iz Japanskih autobusa, avaj razlupaše ih, kakva ironija. Spremili 1001 sadnicu na desetine hiljada ljudi. Stoka smo, to smo oduvek znali. Ali organizatori, ehej, gde je kreativnost. Ko smisli najbolju poruku dobija sadnicu. Aukcija sadnica, prihod ide Japanu. Najbolji i najoriginalniji japanski kostim dobjia sadnicu. Najbolja pesma, ma idi...samo da su hteli da osmisle, a nisu. Narod ko narod. Daj kutija džabe, pobiće se.
Japanci ko Japanci. Sva sreća te su zauzeti svojom mukom i sigurno ne prate ove mitinge podrške po svetu, garantujem da velika većina ne zna ni gde je srbija, i to je sreća. Inače sam sigurna da bi poslali pomoć ugroženim srbima, još koju iljadu sadnica.
A nacionalni javni servis ni reč o tome. Naše pravo da znamo sve se neje ostvarilo. Gde su analitičari, političari, kritičari da iskomentarišu, polemišu, iskritikuju. Jok. Ni reč.
I tako iz dana u dan u zemlji seljaka na brdovitom balkanu.
Neka nova slađa, neki novi dača i nata i žeks i joca, da zamažu oči a u javnosti o stvarnim problemima svi ćute. Internetom kruže komentari, ljudi polemišu, internet prosvjednici se ne mogu čudom načuditi, no na tevelizoru tek poneki koment.
Gde su sad sve te silne emisije, utisci, upitnici, da možda ne, infotopovi, dnevnici i vesti da malo kažu šta o tome misle svi ti učenjaci i pametnjakovići koji odlučuju o nama i našoj sudbini. Ama jok. Zauzeti ljudi pripremama za nove izbore. Nezaposlenost iz dana u dan raste, kažu dostigli smo 20%.
Nakon svega možda je taj vakultet i bio u pravu. Šta ćemo ovde, ali kud otići. Gde god odeš ti si građanin drugog reda. Džabe tolke godine učili i mučili, da bi završili na nekoj građevini zidajući, ili po kavanama i kavićima služći tuđe ljude. Ostajte ovde, sunce tuđeg neba vas ogrijati neće ko što ovo grije, no majku mu prži li prži, izgorešmo.
Koliko je onaj Boža u Nožu bio u pravu: niko nije ono što jeste, i svi su ono što nisu.
Oj srbijo međ` trešnjama međ sadnicama
Oj srbijo međ` sirotim nadnicama
Skupio se i rod i pomoz bog
Da dođe do autobusa tog.
Ali avaj srbijo taka li si kaka si
Nikad nešto dobro da poručiš
A umeš tuđe nesreće da proučiš
No svoje ni svesna nisi,
ne znaš ništa dobro da poručiš.
Jadna zemljo međ` jadnim ljudima
Ne prestaješ sa svojim čudima
Da zapanjuješ narod svakoliki
Da razočaravaš i teraš mladež ovoliki.
*neke reči su namerno pisane malim slovom, a sve što počinje na J naravno velikim slovom.
Pesmu napisla lično.
Saveti za udobnu dremku u prevozu
Evo par saveta kako da dremnete dobrih pola sata u gradskom prevozu:
-idealan dan za dremanje je Nedelja. Nedeljom su saobraćajnice prazne, a gužve u prevozu nema. Najbolje vreme je oko 16 časova popodne.
-dremanje je najbolje ako se vozite na dugoj relaciji. Na primer, od Lekinog brda ka Zemunu, ili od Vidikovca ka Karaburmi. Prosečno vreme vožnje je 36 minuta, sasvim dovoljno za partiju odmora.
-najbolji deo za lalanje je prednji deo busa, ako je zglobni autobus u pitanju. Uđite na prva vrata, eventualno druga. Zglobni autobus pri skretanju baca zadnji deo pa vam neće biti prijatno bacakanje u krivinama; kada je reč o kratkom busu, uđite na srednja vrata.
-odmah po ulasku otkucajte kartu, ili spremite markicu da vam bude pri ruci. Kontrola može da vam pokvari dremku, ali je dobro da ste spremni, jer će to biti jedan potez ruke da pokažete kartu. Neće vas mnogo poremetiti u odmoru.
-najbolje će biti da sednete u treći red, po mogućstvu ona dupla sedišta što se gledaju. Ako nema duplih sedišta, opet sedite u treći red, evetualno drugi. Ona su malo podignuta, bolje je za noge.
-sedite do prozora. Dok ste još na stanici, pratite položaj sunca, kako biste procenili koja strana u busu nije sunčana, ne treba vam da se pržite dok dremate.
-kad ste do prozora, lagano se možete nadlaktiti i zauzeti veoma udoban položaj glave. Kod duplih sedišta postoji i jedan mali stepenik, pa tu možete lepo da podignete noge, a ako nema gužve možete se i ispružiti što predstavlja pravo zadovoljstvo.
-kad se smestite i namestite, zatvorite oči I opustite se, spremni ste za dremanje. Po želji pustite sebi laganu muziku, a ako nemate sluške ili plejer, isključite se, ne reagujte na zvuke. Još ako imate sreće pa vozač ne sluša radio, vi ste na konju, biće to pravi popodnevni odmor.
-najslađi deo dremke je tri-četiri stanice pred kraj vožnje, tad ste u komi i samo što niste zaspali, mrzi vas da se pokrenete. Pokušajte da dođete sebi najmanje dve stanice pred izlazak iz busa, da vam se ne bi desilo da bunovni posrnete ili ne daj bože padnete.
-kad izađete iz busa, protegnite noge, i istegnite se. bićete kao novi, a vožnja vam nije pala teško, dremali ste. Možete nastaviti dalje sveži i odmorni!!!
Prijatno!
p.s. juče se vozih do Katarine čak u Zemun, ništa mi nije bilo slađe od tog dremeža u praznoj sedamnaestici, celih 36 minuta.
-idealan dan za dremanje je Nedelja. Nedeljom su saobraćajnice prazne, a gužve u prevozu nema. Najbolje vreme je oko 16 časova popodne.
-dremanje je najbolje ako se vozite na dugoj relaciji. Na primer, od Lekinog brda ka Zemunu, ili od Vidikovca ka Karaburmi. Prosečno vreme vožnje je 36 minuta, sasvim dovoljno za partiju odmora.
-najbolji deo za lalanje je prednji deo busa, ako je zglobni autobus u pitanju. Uđite na prva vrata, eventualno druga. Zglobni autobus pri skretanju baca zadnji deo pa vam neće biti prijatno bacakanje u krivinama; kada je reč o kratkom busu, uđite na srednja vrata.
-odmah po ulasku otkucajte kartu, ili spremite markicu da vam bude pri ruci. Kontrola može da vam pokvari dremku, ali je dobro da ste spremni, jer će to biti jedan potez ruke da pokažete kartu. Neće vas mnogo poremetiti u odmoru.
-najbolje će biti da sednete u treći red, po mogućstvu ona dupla sedišta što se gledaju. Ako nema duplih sedišta, opet sedite u treći red, evetualno drugi. Ona su malo podignuta, bolje je za noge.
-sedite do prozora. Dok ste još na stanici, pratite položaj sunca, kako biste procenili koja strana u busu nije sunčana, ne treba vam da se pržite dok dremate.
-kad ste do prozora, lagano se možete nadlaktiti i zauzeti veoma udoban položaj glave. Kod duplih sedišta postoji i jedan mali stepenik, pa tu možete lepo da podignete noge, a ako nema gužve možete se i ispružiti što predstavlja pravo zadovoljstvo.
-kad se smestite i namestite, zatvorite oči I opustite se, spremni ste za dremanje. Po želji pustite sebi laganu muziku, a ako nemate sluške ili plejer, isključite se, ne reagujte na zvuke. Još ako imate sreće pa vozač ne sluša radio, vi ste na konju, biće to pravi popodnevni odmor.
-najslađi deo dremke je tri-četiri stanice pred kraj vožnje, tad ste u komi i samo što niste zaspali, mrzi vas da se pokrenete. Pokušajte da dođete sebi najmanje dve stanice pred izlazak iz busa, da vam se ne bi desilo da bunovni posrnete ili ne daj bože padnete.
-kad izađete iz busa, protegnite noge, i istegnite se. bićete kao novi, a vožnja vam nije pala teško, dremali ste. Možete nastaviti dalje sveži i odmorni!!!
Prijatno!
p.s. juče se vozih do Katarine čak u Zemun, ništa mi nije bilo slađe od tog dremeža u praznoj sedamnaestici, celih 36 minuta.
недеља, 10. април 2011.
Dnevnik besne tinejdžerke
Družeći se sa tinejdžerima, mojim bratanicama i sestrićima, podsetila sam se koliko je to doba bezbrižno i lepo. Susreću se sa raznim "teškim problemima" kao što su pismeni i kontrolni, šta obući, hor, trening, slatki četvrtaci, ali i roditelji koji ih nerviraju svakodnevno, i naravno ta eksurzija. Pa evo kako bi izgledala jedna radna nedelja u životu jedne tinejdžerke, koja živi u malom gradu,ide u treći razred gimnazije, peva u horu, ali i trenira odbojku i pokušava da nađe pravu ljubav :)))
Ponedeljak, 7. april
Uh danas kontrolni iz matiša. Al baš me briga, razvaljujem matematiku, neću ni da učim. Sva sreća pa baba čuva ovu moju sestru, i doručak i ceđena pomorandža na stolu. Živela baba. Ona me jedina još razume u kući. Tata je uvek umoran, uvek neispavan i visi na telefonu a meni prebacuje da trošim ko luda. Mamu vazda boli glava, i svi su joj krivi što se udala odmah posle srednje škole. Deda prčka nešto po garaži, ali moj deka je car, uplaćuje mi krišom dopune da niko ne zna hahaha.
A Miloš je baš bezveze. Nije se ni javio u petak na odmoru. Ma baš me briga. Ima jedan sladak četvrtak, mislim da je iz trojke. Moram danas u park na velikom odmoru da se nekako približim i malo više detalja prikupim. Znam šta ću, Milica ga sigurno zna, ona je četvrtak a peva sa mnom u horu. Jaoo, hor sutra, smor al bar jedan čas manje nedeljno, a i šta bismo pa učili iz muzičkog. Odoh na trening, trener je rekao da će tekma u subotu biti izazazov, ipak su Valjevčanke u drugoj ligi, Zapad. Volim moju odbojku.
Utorak, 08. april
Buhaaaaa, matiš je ipak bio zajeban do besvesti. Sinoć na treningu povredih koleno, prokleta odbojka. A i mama me nervira, ekskurzija je za manje od mesec dana, a ona sad svira, kao ako na tromesečju ne budem odlična, preti da me neće pustiti. Aha, sve se nešto bojim da neću ići. Razredna je rekla da trećaci ove godine idu dva dana. Hej dva dana, samo?! Milošeeeee, daj neku poruku. Ana mi je kao neka drugarica, a mota se oko njega.
Pazi da joj ne nabacim smeč u subotu, videće ona. Odoh da pričuvam sestru, roditelji šatro imaju neki sastanak u vezi lokala. Ko zna gde idu. A i baba je danas morala na kontrolu, sto posto će mepitati istoriju. Moraću da joj poturim da crta, moram se preslišati. Mala je dosada neviđena, misli da je mnogo pametna, videću je sledeće godine kad krene u drugi razred i kad prestanu sa tim glupim opisnim ocenama. Šta da obučem večeras, mogla bih posle hora jedan đir po gradu. Hm, hm, hm
Sreda, 09. April
Bulajić je pravi ludajić. Od tri pitanja dva sam znala, a i to drugo polovično, ali me obožava zbog odbojke. Profa ladno zalepi peticu, jupiiiiiiiii. Jedna briga manje, mada istoriju uvek volim da odgovaram. E sad ovako. Sinoć smo posle hora Milica i ja otišle da prošetamo glavnom. I pazi koga sretnemo, bljump, moj četvrtak. Zove se Saša, crn, visok, zelene oči, jaoooo zaljubila sam se na prvi pogled. Milica je carica, upoznala nas je, a on u subotu pravi žurku za rođiš. Kaže-mala svrati sa Milicom. Jaoo da`l da idem? Šta da obučem?
Još ujutru idemo za Valjevo, utakmica glupa. Mogla bih da se napravim da sam bolesna. Al šta ako neko od mojih sa odbojke čuje da sam bila uveče u gradu??? O bože kakav problem, šta ću sad da radim,aaaaaaa. E baš danas pismeni iz srpskog. I mislim teme su glupe al ajd, poskidaću nešto sa neta. A mogla bih i tetku da zovem da mi napiše nešto. Miloš me ne zanima više. Nek sad ide okolo, i raspituje se, neću više ni slovo da mu pošaljem, ma neću ni da mu se javim.
Četvrtak, 10. April
Auuu al sam ja odvalila spavanje, pola 11!!!! Babaaaa što me ne probudi, žena je umislila da sam učila kasno do sinoć, pa nije htela da me budi. A ja na fejsu do 2. Pismeni je prošao strava, tetka je kraljica, ništa bez nje. Na treningu sam crkla, al opet volim moju odbojku. Ništa lepše, jedva čekam subotu da pokidamo te valjevčanke.
Opet sam srela Sašu, na malom odmoru. Zamisli molim te zatvorili onu pekaru na ćošku, pa sad najbližu imamo tek kod opštine. Ceo odmor mi treba da odem do pekare i nazad. Milica počela da puši. Što ja to ne razumem, šta joj to znači. Meni ne pada na pamet. Mada, i Saša puši, pa cela ta ekipa na odmoru ide u dvorište iza škole. Jaoo, moram se i ja napraviti da pušim, to je prilika da blejimo zajedno. Koliko li koštaju te cigare, ma znam, deda će mi dati lovu, on ni ne pita zašto mi treba lova.
Večeras opet hor, moram cimati Milicu da opet idemo krug posle. A Miloš je cimao Anu, kao zašto mu se ne javljam. E pa neću. Dva meseca smo bili zajedno, i on raskine kao ne može, eto sprema prijemni za faks. Ma marš! Šta me briga za njegov faks, zna da mi je prva ozbiljna veza, mislim, hej dva meseca, i sad kao uči, trenira, nema vremena. A ima vremena da bleji i visi ispred doma kulture skoro svaki dan. Znam da visi, rekla mi Irena iz Ekonomske. Irena je drugarica od moje sestre od tetke, a oni su komšije, sve sam saznala. Moram da vežbam ingliš, danas je i taj pismeni, al to mi nije nikad problem, ingliš razbijam. Zove me ćale, kaže zašto posle hora ostajem po sat vremena u gradu. Svašta, pa valjda mogu prošetati, proleće je.
Petak, 11. April.
Samo kratko, nemam vremena danas za pisanje. Nisam videla Sašu sinoć, , bezv. Ingliš razbila, na horu nisam izabrana za solistu, al nema ni veze, i tako me to smara. Žurim, ćale me vozi kod zubara, boleo me zub celu noć. Taman ću da ga okrenem protiv keve, ona i njene ucene, pa ne može tako. Fali mi jedna ocena za odličan uspeh na tromesečju, a ako ne odem na tu eksurziju, ubiću se. Odoh, žurim. Baba me opanjkala kod tate, i sad moram da se vadim za taj fejs. Uopšte nije istina da ne silazim sa fejsa, a i šta nju briga kako ja provodim vreme.
Ponedeljak, 7. april
Uh danas kontrolni iz matiša. Al baš me briga, razvaljujem matematiku, neću ni da učim. Sva sreća pa baba čuva ovu moju sestru, i doručak i ceđena pomorandža na stolu. Živela baba. Ona me jedina još razume u kući. Tata je uvek umoran, uvek neispavan i visi na telefonu a meni prebacuje da trošim ko luda. Mamu vazda boli glava, i svi su joj krivi što se udala odmah posle srednje škole. Deda prčka nešto po garaži, ali moj deka je car, uplaćuje mi krišom dopune da niko ne zna hahaha.
A Miloš je baš bezveze. Nije se ni javio u petak na odmoru. Ma baš me briga. Ima jedan sladak četvrtak, mislim da je iz trojke. Moram danas u park na velikom odmoru da se nekako približim i malo više detalja prikupim. Znam šta ću, Milica ga sigurno zna, ona je četvrtak a peva sa mnom u horu. Jaoo, hor sutra, smor al bar jedan čas manje nedeljno, a i šta bismo pa učili iz muzičkog. Odoh na trening, trener je rekao da će tekma u subotu biti izazazov, ipak su Valjevčanke u drugoj ligi, Zapad. Volim moju odbojku.
Utorak, 08. april
Buhaaaaa, matiš je ipak bio zajeban do besvesti. Sinoć na treningu povredih koleno, prokleta odbojka. A i mama me nervira, ekskurzija je za manje od mesec dana, a ona sad svira, kao ako na tromesečju ne budem odlična, preti da me neće pustiti. Aha, sve se nešto bojim da neću ići. Razredna je rekla da trećaci ove godine idu dva dana. Hej dva dana, samo?! Milošeeeee, daj neku poruku. Ana mi je kao neka drugarica, a mota se oko njega.
Pazi da joj ne nabacim smeč u subotu, videće ona. Odoh da pričuvam sestru, roditelji šatro imaju neki sastanak u vezi lokala. Ko zna gde idu. A i baba je danas morala na kontrolu, sto posto će mepitati istoriju. Moraću da joj poturim da crta, moram se preslišati. Mala je dosada neviđena, misli da je mnogo pametna, videću je sledeće godine kad krene u drugi razred i kad prestanu sa tim glupim opisnim ocenama. Šta da obučem večeras, mogla bih posle hora jedan đir po gradu. Hm, hm, hm
Sreda, 09. April
Bulajić je pravi ludajić. Od tri pitanja dva sam znala, a i to drugo polovično, ali me obožava zbog odbojke. Profa ladno zalepi peticu, jupiiiiiiiii. Jedna briga manje, mada istoriju uvek volim da odgovaram. E sad ovako. Sinoć smo posle hora Milica i ja otišle da prošetamo glavnom. I pazi koga sretnemo, bljump, moj četvrtak. Zove se Saša, crn, visok, zelene oči, jaoooo zaljubila sam se na prvi pogled. Milica je carica, upoznala nas je, a on u subotu pravi žurku za rođiš. Kaže-mala svrati sa Milicom. Jaoo da`l da idem? Šta da obučem?
Još ujutru idemo za Valjevo, utakmica glupa. Mogla bih da se napravim da sam bolesna. Al šta ako neko od mojih sa odbojke čuje da sam bila uveče u gradu??? O bože kakav problem, šta ću sad da radim,aaaaaaa. E baš danas pismeni iz srpskog. I mislim teme su glupe al ajd, poskidaću nešto sa neta. A mogla bih i tetku da zovem da mi napiše nešto. Miloš me ne zanima više. Nek sad ide okolo, i raspituje se, neću više ni slovo da mu pošaljem, ma neću ni da mu se javim.
Četvrtak, 10. April
Auuu al sam ja odvalila spavanje, pola 11!!!! Babaaaa što me ne probudi, žena je umislila da sam učila kasno do sinoć, pa nije htela da me budi. A ja na fejsu do 2. Pismeni je prošao strava, tetka je kraljica, ništa bez nje. Na treningu sam crkla, al opet volim moju odbojku. Ništa lepše, jedva čekam subotu da pokidamo te valjevčanke.
Opet sam srela Sašu, na malom odmoru. Zamisli molim te zatvorili onu pekaru na ćošku, pa sad najbližu imamo tek kod opštine. Ceo odmor mi treba da odem do pekare i nazad. Milica počela da puši. Što ja to ne razumem, šta joj to znači. Meni ne pada na pamet. Mada, i Saša puši, pa cela ta ekipa na odmoru ide u dvorište iza škole. Jaoo, moram se i ja napraviti da pušim, to je prilika da blejimo zajedno. Koliko li koštaju te cigare, ma znam, deda će mi dati lovu, on ni ne pita zašto mi treba lova.
Večeras opet hor, moram cimati Milicu da opet idemo krug posle. A Miloš je cimao Anu, kao zašto mu se ne javljam. E pa neću. Dva meseca smo bili zajedno, i on raskine kao ne može, eto sprema prijemni za faks. Ma marš! Šta me briga za njegov faks, zna da mi je prva ozbiljna veza, mislim, hej dva meseca, i sad kao uči, trenira, nema vremena. A ima vremena da bleji i visi ispred doma kulture skoro svaki dan. Znam da visi, rekla mi Irena iz Ekonomske. Irena je drugarica od moje sestre od tetke, a oni su komšije, sve sam saznala. Moram da vežbam ingliš, danas je i taj pismeni, al to mi nije nikad problem, ingliš razbijam. Zove me ćale, kaže zašto posle hora ostajem po sat vremena u gradu. Svašta, pa valjda mogu prošetati, proleće je.
Petak, 11. April.
Samo kratko, nemam vremena danas za pisanje. Nisam videla Sašu sinoć, , bezv. Ingliš razbila, na horu nisam izabrana za solistu, al nema ni veze, i tako me to smara. Žurim, ćale me vozi kod zubara, boleo me zub celu noć. Taman ću da ga okrenem protiv keve, ona i njene ucene, pa ne može tako. Fali mi jedna ocena za odličan uspeh na tromesečju, a ako ne odem na tu eksurziju, ubiću se. Odoh, žurim. Baba me opanjkala kod tate, i sad moram da se vadim za taj fejs. Uopšte nije istina da ne silazim sa fejsa, a i šta nju briga kako ja provodim vreme.
Пријавите се на:
Постови (Atom)